Budi budna

Zamisli da si ti na ovoj slici… Što vidiš oko sebe? Kakve su boje? Čuješ li kakav zvuk ili možda samo tišinu? Zapljuskivanje valova? Osjetiš li toplinu? Neki miris? Mora? Kave? Osjetiš li okus kave u svojim ustima? Jesi li ugodno zavaljena ili te nešto žulja? Možeš li se ugodnije smjestiti? Uživaš li u sadržaju knjige? Koja je prva rečenica na stranici ove knjige? Kada bi je sada trebala smisliti koja bi to rečenica bila?
Koliko često si svjesna trenutka koji živiš, na ovaj način? Živiš li više okupirana doživljajima iz prošlosti i brigama za budućnost? Jedini život događa se sada, a mi ga često propuštamo!
Buđenjem svjesnosti i bivanjem sada i ovdje u osobi se otvaraju kanali za samoostvarenje i cjelovitost, potpuniju komunikaciju sa sobom i drugima i podiže ukupni osjećaj zadovoljstva u životu, potiče kreativnost i ostvaruju se emocionalni, intelektualni, kreativni i duhovni potencijali. Život postaje ispunjeniji i sretniji.
Na zajedničku stvaralačku igru putem boja, pokreta i plesa, glume, snova i riječi pozivamo žene koje se žele posvetiti osobnom rastu i otkrivanju skrivenog u sebi i/ili potvrđivanju već otkrivenog. Radionice se održavaju jedanput tjedno u trajanju od 2 sata.

„Ponekad je potrebno upaliti motore i aktivno upravljati, a ponekad samo podignuti jedra i dopustiti vjetru da učini svoje.“

Na jednoj od radionica, sudionica je opisala svoj doživljaj pripadanja grupi Budi budna:

Kod samog početka grupe očekivala sam da će tu biti mama koja će nas voditi i tješiti. Lagano smo prilazile grupi jedva znajući hodati. Stajale smo nijemo jedna pokraj druge. Neka je bila naša glazba, neka je bila naša hrana… neka nam je dala vjeru u let. I naravno da nakon kiše dolazi sunce. Kada se pojavio osjećaj samoće, bio je lijep i ugodan kao ljetni povjetarac, a nikako kao hladne puste stepenice. Gledajući jedna drugu dobila sam vjeru da ću i ja jednog dana držati volan – svoje unutrašnje ja. Gledale smo se u ogledalo bez straha. U moru ideja hvatale smo ono što nam je u tom trenutku trebalo. Kada bih pomislila da ću pasti, osjetila sam nevidljive ruke grupe na ramenima i dobrog pratioca kroz dan koji me drži za ruku (ako trebam). Uz nepresušan izvor ideja, radeći na sebi, počela se javljati žena u svoj svojoj ljepoti. Vanjskoj, erotičnoj, mekanoj, unutrašnjoj. Otvarajući dušu kao potpunom strancu usred strašnog pijanstva, ili se preuštajući njezi sestre, pojavila se nova vrsta straha. Straha od nepoznatog. Svakim novim susretom sam sve više i više željela upoznati dijete u sebi i pustiti ga van. Toplina kao oko ognjišta uz bezbrižnu igru klauna, ili kao šetnja uz najsigurniju pratnju, vratila se vjera da ću se uspraviti, da ću to reći na glas i biti žena s velikim Ž, koja nije zbog toga ni krhka ni lomljiva ni opterećena, ni manje vrijedna. Jednostavno ŽENA koja uživa u sebi i slobodi da bude žena.